>
17.04.2018.

Monotonija

Prolazile su sjene. Tama i bol. Prijatna ali teska bol, na koju sam navikla. Nasla sam mir u njoj i zajednicki jezik. Spavao si i nisi znao, nisi ni slutio sta se desava, negdje daleko, negdje duboko. Bolilo je, slamalo me je. Vruce i vlazno, silazilo je niz moje lice kao vodopad, ali manje zivahno, manje je zivota bilo u tome. Osjecala sam, koliko mogu, koliko je dusa dopustala, ili nesto vise od nje. Puhao je vjetar, davao je svjezinu mome licu i tijelu, ali nije dopirao do mene, do unutrasnjosti. Nesto nas tjera da patimo, da osjecamo i da volimo. Nesto bezosjecajno i prazno. Bol izaziva prazninu, to mu je cilj. Prazni, sivi i mutni postajemo, prije ili kasnije. Roze boja nase svjetlucave sjece prolazi, nakon par sekundi i cekamo je, cekamo. Danima i nocima. A ti si ipak samo covjek, pokrece te biologija. Pokrece me nesto tamno i misteriozno, u drugom svijetu zanimljivo, u mome tesko. Voljela bih, uvijek sam. Nikad nisam mogla. Ostaje sivi trag na teget platnu moje zivotne slike. Mozda nekad bude svijetlije, mozda ipak ne. Sjeticu se, uvijek, kada se probudim, osjetim i vidim.

25.08.2016.

Čežnja

Vjetar je činio noć ugodnijom nego što bi bila bez njega. Ne volim ljeto, nikad ga nisam voljela. Ima nešto pozitivno u vrućini i suncu, a ta pozitivnost ne ide u korak sa mnom. Sjedila sam ispred kuće, rijetko to radim, ali sam se osjećala sigurno i moja izoštrena intuicija mi nije davala nijedan razlog za brigu. Još jedan mirni dan u nizu, i ni sama ne znam da li me to čini sretnom, što bi bilo razumljivo, ili ipak ne. Još nekoliko dana odmora i sve će krenuti od nule, sav bol, patnja, agonija i želja za nestankom, za odlaskom. Čežnja me tjera na iščekivanje, na nadanje, jer uživam u tome. Jer sam na to navikla.

03.07.2016.

Thevfd

Uporno koračajući naprijed, pognute glave, ne znajući ni kuda idem sam postajala svjesna da se gubim u mješavini jave i snova. Međutim, snovi kao snovi, oni postoje. Koliko je bitno gdje postoje? Da li na javi, ili u mojoj glavi, postojeći su. A to je dovoljno da oni predstavljaju moj život, a ne ono što životom smatraju drugi. Svako kreira svoju realnost, na svoj način.

19.06.2016.

over

Razmišljanja su se hektično slagala na neurednu gomilu i u kući postojanja vladao je haos. Danu se nije nadzirao kraj. Sve što traje dugo biva i dosadno, a u dosadi vrebaju lični paraziti, razmišljanja, čekajući da unesu nemir i dan naprave još gorim. Poželjela sam mir i tišinu u glavi, iako sam uvijek bila overthinker. Na takvo stanje sam gledala kao na kuglu razmišljanja zbijenih toliko da su nesposobni za aktivnost, a ne kao na prazninu.

12.06.2016.

solum

Vani je vladao onaj poznati nemir, na koji sam davno navikla. Voljela sam ga, izjednačavao bi se sa nemirom u meni, i zajedno bi prerasli u ništa. Tad bih bila spokojna, i najbliža onome što se zove sreća. Mada je to paradoks. Sreća u nesreći, rekla bih, sreća u svemu onome što naš mozak registruje kao negativno. Ja nisam čovjek za ljude, rekao je. Nije bio svjestan koliko me svaka rečenica povrijeđuje, nije ni mogao. Nikad nisam znala pokazati osjećaje, a imam ih toliko. Vjerujem da mi je onda još lakše nanijeti bol, mada mu je i bez toga uvijek dobro polazilo za rukom. Otići ću ubrzo, nastavio je. Negdje, daleko, sam. Ako ne zauvijek, barem na par godina. Odmoriti se i udaljiti od ovog bolesnog sistema. Pričao mi je o svom planu o odlasku, dobro isplaniranom, a ja sam bila na rubu suza i ironičnog smijeha. Na pola priče sam ga prestala slušati i utonula sam duboko u svoje misli. Bila sam na rubu suza jer sam ga voljela. Davno sam to zažalila, onda kada je vulkan emocija eruptirao višesatnim suzama. Nešto što sam mislila da nikad neću moći i nisam mogla do sada. Rekla bih da sam se čuvala dalje od ljubavi, i da mi nije smetalo. Nisam bila ispunjena i sretna, ali nisam ni patila. Nalazila sam se na sredini, i tek mi je sada jasno zašto se kaže zlatna sredina. Rekoh ironičnog smijeha, da. Ironično je to što oboje želimo isto. Ironično je koliko uživamo u samoći, i povrijeđujemo jedno drugo jer oboje želimo isto, bez ovog drugog. Često se pitam šta održava našu vezu. Ja sam mislima već dugo na drugom mjestu, on to počinje biti. Njegova rečenica savršeno opisuje moje stanje. Ja nisam čovjek za druge ljude. On nije čovjek za mene. Ja nisam za njega. Nisam za nikog. Možda će kiša saprati bespotrebni pokušaj, možda će sa nemirom prerasti u ništa.

25.02.2016.

Alterone

Pri udahu još jednog vala nikotina, amonijakovog klorida i ko zna čega još shvatih da svrha iščezne u potrazi za njom. Nakon tog marljivog rada, da ne kažem radova jer je on za nas isto što je Eritrejsko-etiopski rat za Afriku, shvatiš da uloga još jedne u nizu cirkusnih marioneta nije ni približna tvojim mogućnostima, biće snovima, čežnjama, vjerovanjima i nadanjima, ali, budimo formalni, jer ko još vjeruje u ostvarivanje tuđeg zacrtanog. I onda se iz te mase, koja kao kiša pada taktično, po nekom naređenju, odvojiš u svoj svijet snova, rekoh mogućnosti. Skrečući sa glavnog puta tu dolazimo do one životne raskrsnice o kojoj bi nam, kao djeci, pričali stariji. Ako je sve bivalo složenije od pamtivijeka do danas, ili se pak širilo pod uticajem tih težimo-ka-nepotrebnom glava punih kao Namib florom, onda je mogla i ta raskrsnica, i jeste, mada, prihvaćanje kao moranje je odlična prilika za prigovaranje, makar ne bilo ni tako kako ti sopstvena ličost želi. Nakon onog vala anarhiste u tebi, hiljaditog pogleda na dno prazne krigle, zgaženih flopova, izgorenih sinusa i bolne vilice, dospiješ na sredinu mora na jednoj preostaloj dasci nekad najljepšeg čamca. A more je more, blago, ali željno nadmoći, a ti si odlična žrtva jer ne vidiš cjelinu. I umiri se onda, kad ti je trebala bura da ti dokrajči tu želju, ne ispunjavajući je, ali je uništavajući, pa ostaneš bez želje, a i sebe da želiš. I, kao Vir u Etoniji desi se i tebi neobjašnjivo, ali dobro, čudo koje ti znači kao Aleksandrijski svjetionik Farosu, eto te, još jačeg i pametnijeg, ponosnijeg i prosvijetljenijeg nego ikad, spremnog za okršaj. I tu si negdje na samom početku, pred onom raskrsnicom sada iskrižanog puta ka ničemu, prljav i izranjavan, ali ipak dižeš ambiciozno taj pogled ka preostalom putu, i eno je, jebeš je, svjetlost na kraju. Krećeš polahko, izdisciplinovan brojnim udarcima od strane života, i onda potrčiš da ispraviš tu krivu Drinu, ko će ako nećeš ti, ma baš ti ćeš. Ta kesica sa amfetaminima u tvom đepu ti nikad nije bila potrebnija, ne, nećeš dangubiti, vrištiš od sreće u tom udaru dopamina, dok ti se slagalica spaja i dobijaš jasnu predstavu o transcendentnom zadatku tvog bića.

25.02.2016.

Alterfive

Kada shvatiš da je prilagođavanje neophodno, na listi dugoj kao mliječni put, sa zvijezdama koje su bespotrebne kao varijacije stvari sa razlikom u milimetru, biraš sebi nešto što će masa prihvatiti, a tebi ne prkosi. To prihvatiš kao svoj zadatak u ovom vremenu, na ovom mjestu. Kao zadatak za masu, ne za sebe. Znaš ko si i šta si, nećeš to zaboraviti, to ćeš samo raditi, jer jebeš ga, moraš. Nošen snovima i idejom zbog koje smatraš da vrijediš, ali i nošen bezvrijednim, guraš sebe u borbu napravljenu od modernog. Jak si. Sposoban si. Želiš to. Možeš to. Uradićeš to. Koliko je vremena potrebno da u brzini koja se odvija u tvojoj odluci zaboraviš kako si donio tu odluku? Koliko je buđenja zbog odigranog stapanja u masu potrebno da ono više ne bude samo odigrano? Koliko je godina potrebno da dobiješ barkod u glavi? Da li si siguran da nećeš zaboraviti ko si?

24.02.2016.

Alterfour

Izabrao si dugi put, i prvi korak na njemu uništava mogućnost povratka. Ma da, svejedno ti je. Tako izgledaš, tako se i osjećaš. Svjestan si toga, i ne mariš. Ali te sustignu te noći, i ono što one donose. Sustigne te lupanje vjetra od staklo prozora želeći ti reći nešto, popunjavajući tišinu. Samoća nije loša, kad čovjek bolje razmisli. Samoća te dovede u stanje mira, nakon, na svu sreću, prolaznog ludila. Ploviš po snovima, po radnjama, po zamislima, ostvarivanjima. Ploviš bez nervoze, bez brige. Sve je lahko, kad se čovjek navikne. A na kraju krajeva, čovjek se navikne na sve. Ma da postoji razlika između samoća. Jedno je biti doslovno daleko od svega, ili barem od ljudi i njihovog uticaja. A drugo je biti među njima, ali sam, dok te njihove besmislice nose sa puta snova kondenzovanih zamisli, nemilosrdno kao lava nad prvim proljetnim, snježno bijelim laticama.

23.02.2016.

Alterthree

More misli postaje sve nemirnije pod uticajem vjetrova zamišljenog neuspjeha, i dok tražiš trunke suosjećanja, iako to sebi ne bi priznao, čuješ samo podsmjeh gomile. Trebaš biti jači od njih, iako si sam. A ti postižeš upravo suprotno. Svaki pogled neodobravanja te lomi, ruši ti sne, uništava tebe. Zavaravaš sebe da te to ne dotiče, dok se povlačiš u samoću u kojoj sve više uživaš. Sve što napraviš ti se čini beskorisnim, ništa nije vrijedno pohvale. Nikom nisi potreban. I bez upozorenja promjena dođe brzo poput zemljotresa, sve se preokrene, i u trenu vidiš sve iz neke nove, nepoznate perspektive. Tvoj cijeli svijet se ruši pred tvojim očima, a ti to mirno posmatraš. Posmatraš i te blijede poglede nepoznatih lica iz mase, dok nečujnim korakom umorno koračaju u nepoznato. Gledaš tu histeričnu želju za spoznajom, za vlašću, vlašću nad sličnima njima, bez vlasti nad samim sobom. Posmatraš taj pokolj za trunku sreće. A šta je zapravo sreća, i šta je donosi? I da li će je ikad postići, i da li će onda uživati u tih pet minuta slave nakon cijelog potračenog života. Osvrnuće se, a ni tada se neće zapitati. Kada je osjete, kada je vide ispred sebe kao sjenku u pustoj ulici koju obasjava istrošena svjetiljka im je ona najdalja, jer će baš tada težiti ka boljem, ka većem, dan za danom. A sreća, ona će nestati u trenu. Ostati će pitanje. Da li je bilo vrijedno? Ti to ne želiš biti.

22.02.2016.

Altertwo

Putovanje kroz paletu ličnih zamisli, kao Francuska revolucija se diže ishod tvoje motivacije. Sva ta histerija je isplovila, sve što si htio, a nisi uradio u toj mentalnoj izgubljenosti i potragom za samim sobom. I sve bi se to savršeno poklopilo da nagrizen zubom vremena ne kaskaš za, sistemom utvrđenim, alpskim visinama. Dok psuješ sve u šta si nekad vjerovao, jer ne želiš nijednu barikadu na detaljno isplaniranom putu ka uspjehu, penješ se na te umjetne planine siguran da lovorov vijenac na vrhu samo na tebe čeka. I onda padneš. To prokleto krdo suženih vidika također želi taj, eto baš taj, lovorov vijenac samo za sebe. Nezaustavljiv si. Duša ti se podsmjehuje toj gomili, a ti ih žališ. Dobro znaš da nisu vidjeli ni pola onoga što si ti vidio, a iskustvo je čovjeku što i kiša zemlji za vrijeme požara. Ali, pogledaj tu jebenu gomilu. Ostvarili su što su namjeravali, zar ne? Hiljaditi su po redu, ali su u redu. Nisi to želio, još uvijek ne želiš, ali pogledaj taj njihov uspjeh u kojem uživaju. Tvoj put je dug. Tu te iz sjenke napadne ono što si najmanje očekivao; Preispitivanje.

27.01.2016.

ägo

Bez njega je nedovršena. Navikla na samoću koju voli više nego stampedo osjećaja koji joj se desi, sa vremena na vrijeme, više nego osobe koje dođu i odu. Da li je slijepa vjera u nešto beskrajno, u zauvijek? Povlačeći zadnje dimove malo prejake cigare je sjedila na prozoru, slušala kišu istog nemira kakav je vladao u njoj, najmanje mareći zbog trećeg sprata. Imala je vjeru u sebe, i vjerovala je da se sve desilo sa razlogom, iako bi to, ponekad, smatrala greškom. Nije nikada vjerovala u boga, kako se to radi. Ali je vjerovala u mnogo toga, nešto je vidjela, nešto je osjećala. O nečemu je samo sanjala. Vjerovala je u sve, samo ne u ljude. Vjerovala je i u njega. Vjerovala je da ima preostale djeliće slagalice. Vjerovala je do spremnosti na sve. Pakao ne pruža isti strah ako se paralelno pruža sklonište iz sopstvenog raja. Na kraju krajeva, pakao je raj ako se ne boriš sam sa njim i imaš zaštitu od svega. Imaš njega. Kojeg više nema.

12.01.2016.

somatic

Jeza se povećavala kao vjetar pred nevrijeme, iako to nevrijeme traje, u meni, već dugo vremena. Bespomoćna i bez snage za borbu protiv, idem u korak sa njim, mračno, mračno kao i ono samo. Ne čekam aberdar kraja, znam da taj zvuk neću čuti. Čovjek je krojač svojih misli, misli su osjetljive na noć, noć izaziva tamu, a ta tama vlada. Sve ima taj neki svoj ciklus. Svi ćemo je osjetiti, ta buka će proći kroz nas i ostaviti će ruševine, kao rat gradu, ostaviti će pustoš, kao suše željne kiše, ostaviti će prazninu i nas, bezvoljne, kako prelazimo na ti sa njom. Ne volim kasna razmišljanja, jer ista sve pogoršavaju. Ne volim ni ovu prazninu, niti ona voli mene, ali plešemo zajedno, prazne, popunjavajući prostor. Suze naviru, dok mi se tijelo grči u mir koji moja glava ne prihvaća. Pitam se da li je vrijedno ove boli, ovih crnih vrtloga koji mi oduzimaju sve, ovog jednosmjernog puta užasa, sa jecajima umjesto koraka koji vode u ništavilo. Previše je, ta tama lomi svaki dio mene u još manje komadiće, obavija me svojim snažnim rukama dok se gušim u vrisku, dok se molim da prestane, i dok konačno odustajem od odupiranja, dok se prepuštam predavajući joj snagu koja je jača, dok prepuštam sebe nespremnu svemu što sprema za mene, što će mi uraditi. I onda, kada me pripremi, kada se spojim u jedno sa njom, kada ta iskra bude spremna da postane vatra, da uništi sve ne ostavljajući ni najmanji dašak života, kada poprimim njenu snagu i budem najbliža užitku u propasti, me pusti, ostavi me samu, da po ko zna koji put moju kišu suza zaustavljam žarom cigare, ostavi me samu, da se gušim u boli, da tonem u ništa do olakšanja. Znam, znam kada će me ponovo posjetiti.

12.01.2016.

thenouperions

Onda se je desilo. Sjenke su posvuda. Crne sjenke, ispred mene, iza mene, sa svake moje strane. I sve ih je više. Izlaze iz zidova, ulaze kroz prozor ne dodirujući ga. Strah teče kroz moje tijelo, dok se uporno i neuspješno trudim da se pomaknem, da sklonim pogled od tih mračnih i jezivih lica bez facijalnih ekspresija. Oblijetaju oko mene, ali ne napadaju me. Ne šalju mi nikakvu poruku, ništa mi ne govore. Ali jedno je jasno, nisu prijateljski nastrojene. Sada su na svakom mjestu koje mogu vidjeti očima, i osjećam jezu koju mi daju. Osjećam hladnoću i paranoju. Aura mi je nevidljiva, ali naprežem oči, ne pomjerajući glavu zbog straha. Vidim je, i osjećam se kao da mi je neko zabio nož u stomak, jer me bol presjeca. Njena blistavobijela boja je sada samo podloga za kao po platnu neuredno nabacanu crnu boju, koja zauzima veći dio. Zujanje u glavi se povećava dok se gušim u sebi. Udarac od pod je bio bolan, ali sa dozom olakšanja u sebi.

09.11.2015.

Mir u nemiru

Sjedila je tako mirno na prozoru sobe trećeg sprata, što je samo po sebi ironično, i zbog trećeg sprata, a i zbog bučnih i snažnih naleta vjetra, pa i bezbroj kapljica kiše koje su užurbano padale. Nešto u unošenju katrana, ugljen monoksida i nikotina je oslobađalo, izgledala je kao da ne mari za svijet oko sebe, da ne mari za kasnije. Zagledana u jednu tačku na horizontu, razmišljala je, znao sam to, čak i bez mimike, sa nonverbalnom komunikacijom smanjenom na minimum. Koliko sam noći proveo kao ona, zagledan, zamišljen, otrgnut od svijeta. Razmišljam o njenim razmišljanjima dok je posmatram, dok kisnem i ne obraćam pažnju na to. Razmišljam o tome koliko nam snovi, oni dok smo budni, daju snage i sreće. Razmišljam koliko je to zapravo nepravedno, biti sretan razmišljajući o nečemu što vjerovatno nikad neće biti java, a biti tišten javom koja će uvijek biti daleko od snova. Zašto ovaj svijet ne može biti lijep, ispunjen srećom? Zašto postoji zlo, i gdje je taj bog u kojeg se toliko vjerovalo, i sve manje vjeruje uviđanjem istine? Ima toliko tačnosti u onome da si sretniji što manje znaš. Jer, kada shvatiš da nikada nećeš shvatiti zašto si tu gdje jesi, da ti preostaju dvije mogućnosti: čekanje ispunjeno hirovima i glupostima naše vrste, ili okončavanje svega stvarajući čudovište od sebe, a to dvoje je jednako, stavljeno na vagu, jer imaš u tebi nešto ljudsko-imaš sve one površne osjećaje, a i ima nešto nadljudsko-mrziš sve te površne osjećaje, pa ćeš ipak ići dalje, dan za danom, vagajući ih iznova, koračajući u nigdje. Bučan zvuk odozgo prekida moja razmišljanja. Pružam još jedan pogled ka prozoru, ka njoj, koje više nema. Barem ne danas.

11.09.2015.

Arrieti

Dim koji unosi malo bjeline u crnilo oko mene, unosi to i u mene. Kao da sa sobom nosi djeliće tegobe, odnosi ih negdje daleko, daleko od mene. Tada stanem, osvrnem se, i razmišljam o svemu. Tuđi zvukovi su davno prestali da odjekuju u mojoj glavi, onda kada sam umjesto sa sobom sa tamom došla na ti. Naša ego igra nikad neće stati, tek je započela. Bojim se, a nakon toga uvijek nastupi onaj mir, olakšavajući bezvoljni mir, kada bi mi njen šah-mah išao na ruku, i taj potez čekam noćima uz njeno jezivo lice u podsvjesti i njene usporene pokrete koji tako ironično ubrzavaju sve u meni, a ja stajem dok ne napravim balans. Dok se tako prazna vođena njenom bukom u sebi, koja bi, kada bi postojala izvan mene, rušila sve, šetam mokrim ulicama ništa mi nije bitno, ni to što mi se tijelo trese od naleta vjetrova, što su mi patike mokre i što si ti tamo daleko, udaljen još bezbroj ovakvih noći, a ja i dalje sanjam, noćima i danima, kada crnilu skrenem pažnju na nešto, makar i na tren. Sanjam o tebi, vidim te u svakom svjetlu pustih ulica, na svakom faru auta upaljenog motora, vidim te u suncu, iako ga ne volim i rijetko se izložim pakosnom sjaju istog. To je, valjda, pusta nada koja nas tjera da izdržimo, da čuvamo sami sebe i da budemo jaki, da pomjeramo sami svoje granice i da se borimo. Iako će, ruku na srce, ta nada ostati samo nada dok na njeno mjesto ne dođe neka druga, i to je ciklus, dešavanja bez kraja, dešavanja bez istinskih dešavanja. Kada oni dođu, to je stvarnost, i opsujem je uvijek, jer je tako pogrešna, tako nepravedna. Mada se borim, uvijek jesam. Sama sebi ne dam da stanem, dugo vremena. Ali kad stanem, odlučno, slomljena i krvava, dođe nada, koja mi digne pogled, ali umjesto nje vidim njih, po ko zna koji put, u srcu tame crne siluete koje su tu da me opet muče, do kraja, i vrate na ovo stanje.

07.09.2015.

Alternativa

Mučnina u želucu koju sam izazvala sama, razmišljajući o stvarima kojih se i sama gadim, me natjerala na novo razmišljanje. Razmišljanje o tome koliko je čovjeku potrebna interakcija. Da li se mi u ovom imaginarnom svijetu, ne znajući ni zašto smo ovdje, trebamo ponašati u skladu sa tim. Biti roboti, i prepuštati se svim tim jadnim osjećajima koje je izazvalo nešto što se moralo desiti, ili nije, što se da popraviti, ili ipak ne. Šta donose suze izazvane nečim površnim, koje će proći kada prođe ono što ih je izazvalo. A sve prolazi. I sva ta žurba, obaveze, čemu nas vode? Ovdje smo, i trebamo uživati u tome, na kraju krajeva, možemo otići odavde u par sekundi, i osloboditi sami sebe patnje koju ne moramo imati. Nije mi drago što sam ovdje gdje jesam, neće nikad ni biti. Bilo bi lakše da me nikad nije bilo, nego da se sada okonča. Ali ipak, ako oni imaju razlog da me ostavljaju tu gdje sam, barem ću uživati u tome i sve smatrati nevrijednim i besmislenim, makar mi se svi protivili.

06.09.2015.

Nostalgija

Nakon par mjeseci shvatih da me volja može pokrenuti ka nečemu novom, od strane mene neispitanom, samim tim i nesigurnom. I sve bi to učinilo da crnilo izblijedi, da nije daleko, dovoljno daleko da bude nesposobno za to. Ali koliko je zapravo nesposobnost u rukama činioca, i koliko se ona da promijeniti vođena voljom istog? Kad sagledam sve, iz prazne, ali energijom nabijene dnevne perspektive možda zaista iza svakog trnja postoje zvijezde, i možda će svaka patnja donjeti nešto lijepo. A to bi srušilo činjenicu da je smrt ekvivalent patnji prije nje, i da je moj strah od nje ekvivalent strahovima koje sam imala sa razlogom. Jutarnja kafa, i ona prva jutarnja cigara razbistre moj, noć prije, potamnjeli um i trudim se, svako jutro, da svaki, u njegovoj dubini kondenzovani, djelić crnila izbacim, ili barem sklonim u kutak mog ludila do večeras. U rijetkim trenucima vidim izlaz, sreću o kojoj toliko polemišu jedni, koji je smatraju toliko vrijednom, čak i opipljivom, a i oni drugi koji ne vide ni sreću, ni tugu, koji u biti nisu svjesni ničega. Nikad nisam znala staviti sebe u neku skupinu, nebitno o čemu se radi, bila to subkultura ili samo debata, tako da ne znam ni sada, ma da sam svjesna da potpuno ne spadam ni u jedne, a ni u druge. Sreća je, kao i sve ostalo, dio ove iluzije, a kada mislite o njoj mislite na nešto toplo, šareno i lijepo, a vaš um to prepozna kao pozitivno. Ja se odavno navikavam na obrnuto, jer sam suštu suprotnost prihvatila kao takvu, jer je ona to htjela.

26.04.2015.

Iluzija

Koliko se toga može desiti u jednoj sobi, skrivenoj od svega? U jednoj maloj, tamnoj, prašnjavoj, polusrušenoj sobi. U sobi, gdje samo jedno srce kuca, gdje samo jedan um vlada. U sobi, gdje te napada ono čega nema, gdje ti se svaka nada ruši poput dvorca od karata. Iz priča o paklu bih donjela zaključak da je ovo najbliže tome od svega što sam ikad vidjela i doživjela. Tvoj snažni um može vladati u svemu što ti je poznato, što je ljudsko, što si vidio ili što ti je urođeno. Ali postoji mnogo više od toga. Sretneš se sa njima. Oči u oči. I nejak si, a oni su tako svjesni toga. Sve ih je više, Još si jedna žrtva u nizu. Neće ti nauditi, ne još. Pripremaće te, toliko srdačno i nemilosno istovremeno, pripremaće te. Smrti se ne bojim, smrt dođe, nenajavljena, dođe po svoje i to uzme, odmah. Teški su ti momenti radovanja najgorem.

17.04.2015.

Tihi krik

Nebo se obrušava mnoštvom kapljica koje se spuštaju niz jake krošnje, niz listove, niz stabljike, a onda sramežljivo klize niz njih, ostavljajući ih tu, same, vlažne od plača. Sve drhti, drhti u sivilu. Brda se iznova i iznova tresu pod svakim novim jekom neba, dižući pobunu, tako skladno, tako bolno, uz vapaj pomoći. Voda bruji. Virovi, kao bogovi, uništavaju sve pred sobom, a rijeke, prateći uzor, uzimaju sve što se, kao voljena ruka, čvrsto držalo strahom od nastale agonije. Vjetrovi prodiru, nose sve sa sobom. Prodiru, kroz livade, kroz pustinje. Kroz polja. Od njihovog huka, stvara se jeza, sve drhti, u tamnoj noći. Drhti, kao neznalica pred bogom, kao umišljeni bog pred samim sobom. Čovječe, čuješ li jecaj? Tvoja duša je mirna, u tebi vlada mir. On stoji iza tebe, skriva se u tebi. Proviruje, sa besramnim kikotom. Ti uživaš. Uživaš, u tuđoj patnji. Iza nevine maske tog izgubljenog lica je histerija, podmukli smijeh čudovišta, oca čudovišta najgore mašte, tog nezasitog čudovišta željnog uništenja. Probudi se. Neznanjem vodiš sebe, u najgoru propast.


Melancholia

Oboljelih na momenat
5310

Powered by Blogger.ba